Položaj dece u odnosu na mas-medije: internet-samoubistvo i novi generacijski jaz


Medijska pismenost i uticaj savremene tehnologije i mas-medija na decu i odrasle

IV deo

Položaj dece u odnosu na mas-medije, internet-samoubistvo i novi generacijski jaz

Internet ili sajber samoubistvo se pojavilo 2004. godine kada je nekoliko japanskih adolescenata, koji su se i upoznali na internetu, zajedno planiralo svoja samoubistva putem jednog veb sajta. Podatak od pre 8 godina govori da na internetu postoji više od sto hiljada stranica posvećenih metodama i pripremama stvarnog samoubistva.

 

U svojoj knjizi “Mass Comunication”, Čarls Vrajt (Wright, 1967) pre skoro pedeset godina, daje pregled specijalnih uslova komuniciranja u masovnim medijima:

  1. Priroda auditorijuma – Masovne komunikacije su upravljene prema relativno velikom, heterogenom i anonimnom auditoriju. Dakle auditorijum je:
  • velik - ne vrši se komunikacija na bazi licnog kontakta,
  • heterogen - ne radi se o eliti ili ekskluzivom auditorijumu, već je komunikacija dostupna svima,
  • anoniman - članovi auditorijuma ostaju licno nepoznati komunkatoru
  1. Priroda komunikacionog iskustva – masovne komunikacije su javne, brze i prolazne. Brzo se obuhvata ogromna masa auditorijuma i u tome leži njihova moć.
  2. Priroda komunikatora - zasniva se na podeli rada i ima velike proizvodne troškove. Pri tome autor misli na cenu opreme, snimanja u studiju, reklame, filma…

Da vidimo ako bi smo sada koristili ovaj pregled šta ne bi bilo uvremenjeno... To su “veliki proizvodni troškovi”.  

Paradoksalno je što govorimo kako treba omogućiti deci da učestvuju u kreiranju medijskih sadržaja, a njima je ta mogućnost dostupna, oni je i koriste, ali na pogrešan način. Sa emancipacijom interneta svako je dobio lično pravo da bez većih finansijskih ulaganja bude kreativan po tom pitanju, ali ogromna je razlika između bloga o ekologiji koji vodi odeljenje prvog razreda gimnazije i snimanja vršnjačkog nasilja mobilnim telefonom u tom istom odeljenju i stavljanje snimka na Jutub.  Pod okriljem medijske pismenosti treba sprovesti zadatak kako kanalisati energiju u pozitivnom i kreativnom pravcu.

Nažalost poslednjih godina najčešći sadržaj na televiziji je tzv. rijaliti šou i čak i obrazovne emisije poprimaju taj kontekst u kojem recimo naučnik posle timskog rada sam pred kamerom objašnjava viđenje eksperimenta i komentariše rad ostalih iz tima kao da se nalazi u ispovedaonici “Velikog brata”. Kada tome dodamo gubljenje privatnosti putem Fejsbuka, Instagrama ili Jutuba, uz filozofiju da je zabavno znati sve o svakome i da svako ima pravo na svojih 5 minuta slave, imamo jednu jako nezdravu podlogu za lični doprinos kreiranju sadržaja mas-medija. I to konkretno interneta, koji se od najdemokratskijeg medija ikada pretvorio u sredstvo za praćenje (i traćenje) ličnog života.

Spomenuli smo već da su i konvencijom propisana prava dece da učestvuju u kreiranju sadržaja medija, zapravo ono na šta treba prvo pomisliti kada govorimo ovom pravu to je edukacija dece o tome kako da to pravo pametno iskoriste! Kršenje tog prava je zastarela diskusija. Sada ćemo se baviti jednim ekstremnim fenomenom koji se tiče baš želje da se bude deo svojevrsnog lajv programa, što jeste učestvovanje u kreiranju sadržaja prenetog putem medija.

Jedan od najbizarnijih primera mladih da se na sebe skrenu pažnju šireg auditorijuma je fenomen internet samoubistva. Internet ili sajber samoubistvo se pojavilo 2004. godine kada je nekoliko japanskih adolescenata, koji su se i upoznali na internetu, zajedno planiralo svoja samoubistva putem jednog veb sajta (Rajopogal, 2004). Podatak od pre 8 godina govori da na internetu postoji više od sto hiljada stranica posvećenih metodama i pripremama stvarnog samoubistva (Alao, Pohl, Soderberg, 2006). Do danas je opravdano strahovati da je ovaj broj i veći. Postoje i čat sobe namenjene mladim samoubicama koji podstrekuju jedni druge i svoj čin snimaju. O ovoj tematici je korisno pogledati i poljski film “Soba samoubica” ("Sala samobójców", prikazan na danima poljskog filma u NKC-u u Nišu).

Generalno je statistika samoubistva među decom i mladima u porastu, ovakvi sajtovi samo dolivaju ulje na vatru. Posle prikazivanja američke serije "Trinaest razloga zašto" (serija govori o samoubistvu tinejdžerke Hane Bejker koja je iza sebe prijateljima iz škole ostavila audio snimke u kojima objašnjava šta je navelo na takav čin), broj internet pretraga sa temom samoubistva i načinima za izvršenje je skočio za više od 20%. Od prijavljenih slučajeva znamo da su se ubile dve devojčice koje su gledale seriju, a druge dve su nastavnici uspeli da spasu posle planiranog zajedničkog samoubistva u školi. O ovoj temi se detaljnije možete informisati u mom članku "Jadi mlade Hane Bejker".

Problem predstavlja i zatečenost zaposlenih u onim strukturama društva koje bi morale da se bave ovakvim problemom. Nevažno da li je to policija, psiholozi ili vaspitači, oni moraju ići u korak sa tehnikom, jer ovo nije prastara priča o tome kako je svaka nova generacija gora od prethodne (naravno uvek ispričana od strane generacije koja je u ovoj smeni starija). Već je realno sada otežano pratiti sve trendove koji se brzo šire i još brže smenjuju, dostupni su omladini povezanoj preko interneta i stalno pomeraju granice nasilja i problematičnog i rizičnog ponašanja u potrazi za novom senzacijom. I to najčešće one dece čije su egzistencijalne potrebe zadovoljene i imaju dosta katastrofalno struktuiranog i osmišljenog slobodnog vremena.

Dakle, generacijski jaz poprima novo značenje sa ubrzanim razvojem tehnologije, medija i savremenih kanala komunikacije. Kao što oni brzo zastarevaju, tako brzo zastarevaju i oni koji ih koriste i ne prate novine na tom polju. Deca su najdoslednija u praćenju trendova i internetom su povezana na svetskom nivou, tako da usled ovakve univerzalne medijske izloženosti mladih, istraživanja pokazuju da se između mladih istih generacija uspostavljaju veće sličnosti na internacionalnom planu, nego što su one između ljudi različitih generacija na nacionalnom planu! (Ingelhardt, 2004) To znači da su trenutno sličniji vršnjaci, od recimo14 godina, koji su iz Brazila, Kanade, Rusije i Srbije na primer, nego stanovnik jedne od ovih zemalja od 14 godina i drugi, njegov zemljak, koji ima recimo 30 godina. Dakle jaz se stvara i između približnih generacija, a još izraženije je generacijsko nerazumevanje i udaljavanje roditelja i dece. Situacija prouzrukuje smanjivanje razumevanja između generacija u jednom društvu, a time i na generalno slabljenje uticaja porodice i škole na mlade. (Milić, 2006-2010)

Pored rečenog, imamo još podataka koji daju terminu generacijski jaz novu dimenziju. Ako uzmemo pojam medijske pismenosti u svom širokom značenju, za mnoge medijska pismenost se izjednačava sa digitalnom pismenošću. Tako da se ponekad postavlja pitanje ko koga treba da opismenjuje, ako mlađi poseduju svežije praktično znanje o savremenim medijima od svojih vaspitača, profesora, roditelja ili drugih uzora.

Od velike je važnosti da roditelji shvate da moraju imati uvid u potpuno novi koncept odrastanja koji diktira moderno vreme i da u skladu sa tim pokušaju da izgrade odnos sa decom.

 

Ono što ste pročitali je četvrti u seriji tekstova o medijskoj pismenosti i uticaju savremene tehnologije i mas-medija na decu i odrasle, što je jedan od predmeta mog interesovanja poslednjih godina. Ako želite da saznate više, možete posetiti neku od naših edukacija na datu temu u Centru Psihonega.


Autor: Stanojević Stevan, 09.01.2018, 23:12:21

Kontakt